Sandžaklije su najuspješniji i najhumaniji ljudi na svijetu. Da je tako, decenijama unazad su dokazivali. Prije nekoliko decenija iz rodne grude krenuli u svijet za svjetlijom budućnošću, ne plašeći se izazova koji će se pred njima naći, ali sa jednom uzvišenom misijom – vratiti se svom Sandžaku i napraviti ga boljim mjestom za život. U blizini Minhena, u gradiću Rozenhajm već dvije decenije uspješno posluje Sandžaklija Metko Šabanović. Rodom iz pešterskog sela Kamešnica ovaj humanista u nekoliko branši ostvario je uspjeh. Najveći od svih na polju građevine, gdje ima predstavništva u nekoliko evropskih zemalja.
Počeo sam sa građevinom, sa nekim tim početnim koracima, ono što je u početku bilo jednostavno. Kroz rad od nekih desetak godina danas smo tu gdje imamo svoje neke proizvodnje gotovih betonskih elemenata u četiri fabrike. Imamo neku visoku gradnju sa nekih 6-7 projekata trenutno. Jedno je predstavništvo ovdje u Njemačkoj u okolini Rozenhajma, drugo je predstavništvo u Insbruku u Austriji. Skoro 90% naše proizvodnje tih gotovih betonskih elemenata je usmjereno i radi se za švajcarsko tržište, a najviše za grad Cirih”, kazao je Metko Šabanović.
Najbitnije je bilo, kaže Šabanović, uvijek znati ko si, šta si i odakle dolaziš. Samo tako će te i razvijeni sistem kakav je Njemačka više cijeniti.
“Nama je najbitnije bilo sačuvati onu autentičnost – odakle smo, ko smo i šta smo. Ja često kažem i naglašavama da je porodična sofra mnogo bitna stvar. Ona je temelj porodice. Ako znamo vrijednosti sofre, porodice, zajedničkog ručka, rodbinskih veza, sigurno nećemo zalutati u ovom domicilnom društvu gdje se nalazimo”, podvlači Šabanović.
U razvijenim zemljama mora se živjeti dupli život. Moraš biti sposoban, vrijedan i ne bojati se da radiš, ali nikako ne zapostaviti porodicu i ne zaboraviti svoj Sandžak. To je ono najbitnije čemu se uvijek vraćamo, podvlači Šabanović. Posebno ističe da, onako kako je njemački sistem njima dao šansu, oni žele dati šansu mladim talentima u Sandžaku tako što će im pomoći da pokrenu svoje biznise i ostanu u svojoj domovini.
“Normalno da mi vodje živimo neki dupli život. Ovdje smo sa svojim porodicama, sa svojim poslovima, obavezama, ali smo uvijek u podsvijesti vezani za naš Sandžak. Želio bih naglasiti da nikada nismo bili osporavani od strane njemačkog društva, već smo uvijek bili podržani. Tako smo i imali neke realne šanse za uspjehom i boljim životom. Tako kako mi gledamo tu perspektivu u Sandžaku, da se našim ljudima koji su uspješni, vrijedni, koji bi radili u Sandžaku daju šanse kao što smo mi imali ovdje da bi oni ostali tu i da ne bi bilo ove priče koja trenutno biva aktuelna, da je sve zainteresovano za dijasporu, da bi sve tražilo neki bolji život u nekom drugom ambijentu, a ne u svome odakle je i gdje je dio toga”, ističe Šabanović.
Ono što je sačuvalo naše ljude u dijaspori jeste zajednica, džemat, mjesto gdje uvijek mogu doći i napuniti svoje baterije. Uz ponosni sandžački temperament, vjera u dragog Boga donijela je velike uspjehe.
“Mi smo svi tako po naravi i prirodi vrijedni, voljni da radimo. Ovdje nam se dosta nabacuje taj sandžački temperament. On je malo izraženiji i trebamo ga slijediti. To je sigurno i prvi dio tog uspjeha, ali je druga stvar gdje se poseban akcenat treba staviti zapravo zajednica. Mnogo je bitno da smo umreženi, da se međusobno organizujemo, te da onda takve ideje skupa podržimo. To je i direktno bio dio našeg uspjeha pojhedinačno, ali i ukupno u dijaspori”, kaže Šabanović.
I zaista, naši ljudi u dijaspori najsvjetliji su biser Sandžaka. Na njih rodna gruda uvijek može računati. Oni svoj Sandžak najviše vole. To su kroz vrijeme i dokazali.
SANA – Hamza Škrijelj
FOTO: SANA
