29.1 C
Novi Pazar

Sjećanje Selmana Ličine (1928-2004) iz sela Korita kod Bijelog Polja vezano za četnički pokolj 06. januara 1943.

Array

Published:

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

 

Zahvaljujući jednom tonskom zapisu na magmetofonskoj traci iz 1986. godine sačuvano je sjećanje na četnički pokolj u selu Korita na Badnji dan 1943. godine. Taj tonski zapis napravljen je sa  Selmanom Ličinom iz sela Korita koji je veći dio svog života proveo u Novo Pazaru.

Naime, te 1986. godine Selmanov stariji brat Ferhan došao je na ideju da svom pokoljenju ostavi dokumentovano sjećanje na ovaj krvavi ratni dan kada je selo Korita sa zaseocima spaljeno a njegovo stanovništvo desetkovano.

Na magmetofonu je zabilježeno sjećanje Selmana Ličine počev od njegovog djetinjstva, preko ratnih dješavanja u svom selu, sve do poslijeratnog života u Novom Pazaru. Autor ovog teksta je za naše čitaoce odabrao najinteresantnije dijelove iz Selmanovog života, sa posebnim akcentom na krvavi pravoslavni praznik 06. januar 1943.godine..

Selman svoju priču iz 1986. godine počinje ovako:

„Rođen sam 15. avgusta 1928. godine u selu Korita kod Bijelog Polja, od oca Meke Ličine i majke Alte, djevojačko prezime Hajdarpašić. U familiji nas je bilo 13 djece, od čega je šestoro umrlo a sedmoro je ostalo živo: nas petoro braće i dvije setre. Moja četiri brata su: Orhan, Ferhan, Islam i Hamo i dvije sestre: Mahija i Šadija.

Kada sam trebo da idem u školu otac me nije dao, jer sam moro da čuvam stoku da nebi otac plaćo sluge. Tada se u naše selo škola nije cijenila. Sjećam se pogibije kralja Aleksandra Karađorđevića 09. oktobra 1934. u Marselju u Francuskoj. Tada su žandari zabranili da se održavaju bilo kakva veselja.

Sjećam se kada je počeo napad na Kraljevinu Jugoslaviju  06. aprila 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije naše krajeve su okupirali Talijani. Svoje garnizone su smjestili u gradove. Jedan dan su naoružani Talijani došli u naše selo Korita, zaseok Sušica,  i tamo u stanici bivše žandarmerije, preko prevodioca Hodžić Lutva prenijeli naredbu-da svi mještani u roku od 24 sata moraju predati sve vrste oružja i municije.

Nakon isteka tog vremena, rekli su, da će doći sa specijalno dresiranim psima i izvršiti pretres svih kuća, pa kod koga nađu oružje ili municiju biće streljan i biće mu kuća zapaljena!

Većina seljaka je shvatila to sasvim ozbiljno, i skoro svo oružje je predato Talijanima. Naš otac Meka je tada predo specijalnu pušku-dvocevku za koju je imao dozvolju za nošenje i jednu veoma dobru „mazerku“ tursku. Baš se sjećam Abida Heća kad je nosio da preda vojničku pušku, i idući niz brdo pucao, jer je mislio da mu nikada više, ni puška ni municija, neće trebati.

Kada su Talijani ugušili ustanak u Crnoj Gori i ponovo ovladali svim gradovima, partizani su razbijeni a pojavljuju se četnici koji su počeli da napadaju muslimanska sela. Tako su četnici tačno 02. avgusta 1941. godine, zapalili sela Šipovice i Negobratinu, gdje žive Sijarići,  a u Koritima su zapalili kulu hodže Ibrahima Ličine i još par kuća i džamiju. Ovu džamiju su prvi put palili crnogorski vojnici 1912. godine. Tad je u pomoć Korićanima došla jedna grupa naoružanih Pešteraca na čelu sa Sinanom Paljevcom i Malićom Biševcom. Međutim, četnici su bili brojčano mnogo jači tako da su se oni povukli. U pucnjavi sa četnicima ranjen je i Malić Biševac.

NAPAD SRBIJANSKIH ČETNIKA NA BADNJI DAN 1943.

   Prve dvije ratne godine (1941. i 1942.) četnici po nekoliko puta napadali naša sela ali nisu velike zločine pravili. To je trajalo do 06. januara1943., kada su četnici Draže Mihailovića predvođeni njegovim komandantima Vojom Lukačevićem (sa sjevera) i Pavlom Đurišićem (sa juga), istovremeno napali sva sela Bjelopoljskog sreza.

Taput sam imo trinest i po godina i mogo sam dobro da upamtim. Petog januara 1943., naveče, moj otac Meka je otišo na sijelo u kuću Hivza Ličine, jer je iz Pazara bio došo Demo Ličina. Tamo si bila još dva Kalača. Otac je posetkovo kod Hivza do kasno u noć.

Sutradan, 06. januara, u rani sabah, ustao sam sa bratom Orhanom da nahranimo stoku. Svako jutro, to je bio moj poso, da snijem slamu, a Orhan je rasturo da nahrani stoku. Imali smo 36 govedi. Kako sam ja bio gore na slamu, čuo sam neka žena iz pravca „vlaškog groblja“ (op. tako su seljani nazivali staro grčko groblje) viče: „Aaa Meka Ličina, aaa Ćamile Heroviću, aaa Šefto Ličina, nedajte napadoše četnici na Staro selo!

Ja odmah prenijeh bratu Orhanu šta kaže ova žena. .On odmah potrča dolje za pušku i da javi ocu. U tome izađe Šefto Ličina, gađa puškom i viknu:

„Ha, naprijed, napadoše nas četnici!“

   Đule Hadrović  otud potrča, i on sa puškom. Potrčaše Bešir Ličina i Bilal Hadrović  kod mog oca Meke i oni pođoše u pravcu sela Šaronja. Ovamo dolje je Šefto udrio te uzeo Rašita Ličinu i mog brata Orhana i otišo za njima. Svi skupa su otišli do na „Bijele krše“ i susreli se sa četnicima. Tamo se borba vodila. Ali, brate, šta ti umijem rej, sigurno da je  na svakog ovog našeg koji je imao pušku, imalo najmanje po 15 četnika!

Mnogo je to vojske bilo. To ti ja ne mogu opisat koliko ih je bilo. Ja sam ih sa krša vidio kako idu ka nama. Kod njih je svaka njihova desetina imala puškomitraljez, imali su pokretnu bolnicu, teške mitraljeze i bacače. Ta četnička vojska je bila pripremljena da ide u Bosnu, na Neretvu da se bori protiv Titovih partizana. Međutim, Pavle Đurišić je molio Dražu da mu dadne vojsku da prvo uništi muslimane u Bijelom Polju, Pljevljima i Priboju, pa da onda bezbrižno odu u Bosnu.

 

„MOJ BABO MEKA I JOŠ 10 KORIĆANA ZADRŽAVAJU ČETNIKE

DOK SE MI POVLAČIMO“

   Dok su se moj babo Meka i još desetak njih borili sa četnicima, mi smo, navrat- nanos, krenuli da bježimo. Potjerali smo i našu stoku ispred nas. Imali smo namjeru da oteramo stoku u pravcu sela Šaronja na Pešter pa bi ih kasnije, kad opasnost prođe,  vratili. Moj otac Meka je bio ranjen ali je, prije nego što je umro, uspio da vikne i kaže bratu Ferhanu i majki Alti:

„O Ferhane, neka tija goveda, neka te stoke.

Uzmi tu djecu i bježi!“

Nakon toga naredio je i majci Alti:

„Bježi za djecom, ja sam ranjen, za mene ne brini!“

   Dok smo mi bježali četnici su pucali sa svih strana. Sva moja braća: Orhan, Ferhan, Islam i mali Hamo od 3,5 godine bježali smo uz potočić, uz Smailovu i Alijinu slatinu i došli do rakite Mehove. Majka Alta je bila teško ranjena u desnu ruku i mnogo je krvarila. Odatle smo trebali da pretrčimo ravan prostor do „Javorka“. Ta je razdaljina imala više od 700 metara. Mi smo trčali koliko smo mogli a četnici su pucali na nas mitraljezima i puškama. Blato, led i kamenje je udaralo po nama i zasipalo nas ko grad, sa svih strana. Ali, mi nismo prekidali, već smo bježali koliko smo mogli. Išli smo sve pored vode. Četnici su nas pucali sa „Jusovog krša“ i sa „Ličinskog krša“.

Naša velika sreća je da su u prvi mah četnike zaustavili moj babo i još desetak seljana. Oni su izgubili živote, ali su nama omogućili da pobjegnemo i ostanemo živi..Kad smo zavrnuli u Javorak četnici više nisu mogli da nas vidu i da nas pucaju. Tamo smo sreli Šefta Heća koji je mojoj majci previo ranjenu ruku vunom.  On nam je reko: “Bježte djeco gore, bježte u moje stanove u Vučine!“ Mi smo uz rijeku krenuli prema Vučinama. Kad smo izašli na „Veliki krš“ blizu Javorka, tu je naišo, ležeći ranjen na saone, Šefkija Hadrović. On nas je pito: „Šta je bilo sa Mekom i Beširom?

Ja sam mu odgovorio da mi je babo Meka poginuo a da je Bešir svo vrijeme bio uz baba i da nije htio da ga ostavi ranjena četnicima, već ga je natovario na leđa i sakrio na sigurno mjesto. Kasnije sam saznao da ga je Bešir čuvo sve dok moj otac nije ispustio dušu a onda je njegovo tijelo sakrio i pokrio zemljom i kamenjem kako ga četnici nebi pronašli. Bešir je mogao da se spasi, jer je bio mnogo vrijedan, ali nije htio da ostavi baba. Kasnije je i on poginuo.

Koliko sam ja kao dijete, zapamtio, u prvom napadu, u rani sabah, četnici su napali Staro selo i UBILI ove osobe:

  1. Dupljak Sejdo
  2. Dupljak Hajradin
  3. Dupljak Arif i njegovo 3 djece:
  4. Dupljak Džafer, sin
  5. Dupljak Ljuša, ćerka
  6. Dupljak Munirka, ćerka
  7. Dupljak Fehima
  8. Dupljak Hamdija
  9. Dupljak Šemsa
  10. Etem iz Borišića, zet Sejda Dupljaka

 

Od Ličina četnici su ubili ova lica:

  1. Ličinu Meku, mojeg oca, koji je poginuo 06. 01. 1943. u borbi sa četnicima
  2. Ličina Bešir, naš bliži rođak, poginuo u borbi sa četnicima 06.01.1943.
  3. Ličinu Arifa, brata Jusova i Adilova
  4. Ličinu Hasima, sina Adilova
  5. Ličinu Hajra, sina Jusova
  6. Ličinu Bajra, sina Jusova
  7. Ličinu Muja, sina Jusova od 6 godina
  8. Kurtović (Murata) Šefko iz sela Dolića, došo kod dajdže u posjetu
  9. Alibašić Elmaza
  10. Elmazovicu, ženu Elmazovu i
  11. Elmazova radnika

……..……………………………………………………..

  1. Hadrović Šefkiju i njegovo 3 djece-dva sina i ćerku
  2. Hadrović dijete, stariji Šefkijin sin
  3. Hadrović dijete, mlađi Šefkijin sin
  4. Hadrović dijete, Šefkijina ćerka.

 

Tokom napada RANJENI  su sljedeći:

1.Ličina Alta (1898-1976), moja majka, teško ranjena u desnu ruku, koja joj se kasnije osušila, ali ona nije dala ljekarima da je odsjeku, već je tako nosila do smrti.

  1. Ličina Umihana, Jakupova žena
  2. Ličina (Mušo) Emina, moja strina (amidžinica)
  3. Dupljak (Šaćir) Arif
  4. Dupljak (Šaćir) Pajaz

 

Sjećam se da su ovih 25 iz moje bliže okoline, rođaci i komšije, poginuli na Badnji dan 1943. Znam da je još njih petoro poginulo u prve dvije ratne godine (1941. i 1942.) od četnika. Zapamtio sam imena trojice: Ličina Šefko, Ličina Rašid i Erović Habib. Znači, nabrojao sam imena 30 Korićana koji su stradali od četničke ruke. To sam ko dijete zapamtio a vjerovatno ih je bilo mnogo više.

BJEKSTVO SELMANOVE FAMILIJE

PREKO GORNJEG BIHORA I ROŽAJA NA KOSOVO

   Kad smo pobjegli iz Korita  nismo stigli ni da se obučemo kako treba. Sjećam se da sam tada iznio svog maloljetnog brata Hama koji je imao 3,5 godine. Majka mi je bila teško ranjena u desnu ruku. Kad smo pobjegli, prvo su nas prihvatili naši rođaci u selo Kruščicu, pa poslije babov prijatelj Coljo Kalač iz sela Vusinje kod Rožaja. Naša majka je prvo liječena u Rožaje a poslije u Peći na Kosovo. Tada smo prešli kod očeve sestre, naše tetke Bahte u selo Puz gdje su nas držali i hranili sve do maja 1944. godine kad smo se ponovo vratili u svoje selo Korita i počeli izpočetka da se kućimo i obrađujemo zemlju našeg oca.

SELMANOV ODLAZAK U PARTIZANE I NJEGOVO RANJAVANJE

   U partizane sam stupio 27. jula 1944. godine, u korpus generala Peka Dapčevića i ratujući prešao pješke od Ivangrada u Crnoj Gori do Dravograda u Sloveniji. Vodili smo borbe sa neprijateljem sve do 15. maja 1945. godine, kada su konačno razbijene njemačke jedinice i njihovi pomagači četnici i ustaše. Dok smo išli kroz Srbiju imali smo borbu sa četnicima kod Aleksandrovca gdje sam teško ranjen 26. avgusta 1944. godine. Pogođen sam u desnu stranu vrata sa dva metka iz četničkog automata. Od nas 6 Muslimana koji smo mobilisani u partizane u selu Braćak kod Tutina, u toku borbi poginula su mi dva druga i to: Mekić Zejnel i Agović Husein, a Kurgaš Nedžib je teško ranjen i sad je invalid. Zadnje dane u partizane proveo sam u Sloveniji, na slovensko-austrijskog granici, nedaleko od planine Triglav. Demobilisan sam 20. oktobra 1945. godine u mjestu Slovenska Bistrica, nakon čega sam se vratio u rodno selo Korita.

 

 SELMAN  LIČINA DOLAZI DA ŽIVI U NOVI PAZAR

   U Novi Pazar sam došao da živim 10. jula 1954. godine. Ovde sam vanredno završio osmoljetku i srednju trgovačku školu. Radio sam u trgovini sve do 15. 01. 1979. godine kad sam penzionisan. Oženio sam se sa Najom-Belom Bibić iz sela Ugla na Pešteri. Njen otac se zvao Hivzo a majka Zahida. Rodila nam se ćerka Selima 1956. godine i ona sada živi u Sarajevu. Ona od 1978. godine živi u Sarajevu i ima dobar posao. Udala se za Avda Čančara, rodom iz Višegrada i ima srećan brak. Moja majka Alta je živjela kod moga mlađeg brata Islama, a kad je slomila kuk uzeo sam je kod mene, gdje je ostala do smrti 1976. godine. Sva moja braća žive u Novom Pazaru.

U Pazaru sam se dosta dobro snašo. Kupio sam kuću sa dućanom u najstrožem centru grada, u neposrednoj blizini robne kuće „Beograd“, od Halita Kavrajića. Međutim, 1972. godine, opština mi je oduzela kuću i dućan uz novčanu nadoknadu. Dodijelila mi je plac za izgradnju nove kuće i lokal u Zanatskom centru. Dobio sam stan od opštine na korišćenje dok napravim kuću. Pošto sam bio ratni invalid nisam bio sposoban da sebi napravim kuću pa sam prodao taj plac. U proljeće 1986. godine, dok sam bio u posjetu kod ćerke Selime u Sarajevu, doživio sam šlog desne ruke i desne noge a i glava mi je bila ukočena u desnu stranu.

U Sarajevu sam ležao 45 dana i Koševskoj bolnici. Odatle sam prebačen u Novi Pazar gdje sam nastavio sa liječenjem u Novopazarskoj banji. Primam penziju kao invalid prve kategorije. Živim solidno i zadovoljan sam svojim životom“ – završava svoju životnu priču Selman Ličina.

…………………………………………………………………………………………………..

Napomena: Selmanov otac Ličina (Hamida) Meka (1890-1943) nije zaklan od strane četnika već je poginuo u borbi sa njima braneći selo Korita. U knjizi „Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945- Bjelopoljski srez“, autora Fehima Džogovića, na strani 540 navedeno je da je zaklan od četnika što je netačno.

-Selman Ličina je preselio na Ahiret 2004. godine i ukopan je na groblju „Gazilar“ u Novom Pazaru zajedno sa svojom suprugom Najom (1931-2011).

Autor ovog teksta se najsrdačnije zahvaljuje Selimi Ličini-Čančar iz Sarajeva na ustupljenim fotografijama.

Većina ubijenih Bošnjaka iz sela Korita ubijenih na Badnji dan 06. januara 1943. bila je mučena i zaklana
Bošnjakinja sa djecom bježi ispred kame Dražinih četnika
Alta Ličina (1898-1976), supruga Mekina i majka Selmanova, teško ranjena u desnu ruku od četnika na Badnji dan 1943.
Muslimansko mezarje u selu Korita kod Bijelog Polja
Selman Ličina (1928-2004) iz mlađih dana
Bratstvo Ličina na Lađevcu gdje se Bošnjaci Bjelopoljskog sreza sreću svakog 02. avgusta u godini
Sinovi Meke Ličine, sa lijeva, Islam, Selman i Hamo sa snahama Najom i Sadijom i unukama Selimom i Ifetom
Slika iz Novog Pazara pred odlazak u Tursku 1958. godine porodice Bibić iz Ugla i Ličine iz Korita
Selman Ličina sa ćerkom Selimom (1956)
Selman Ličina sa majkom Altom i suprugom Najom -Belom, djevojačko prezime Bibić
Selman Ličina sa suprugom Najom i unučadima od ćerke Selime-Adisom i Farukom Čančar
Selmanova ćerka Selima u Sarajevu sa suprugom Avdom Čančarom, sinom Farukom, ćerkom Adisom i zetom Ertanom (sa naočarima)
Selman Ličina (1928-2004) iz Korita ostavio je tonski zapis o stradanju Korićana na Badnji dan 1943.

The post Sjećanje Selmana Ličine (1928-2004) iz sela Korita kod Bijelog Polja vezano za četnički pokolj 06. januara 1943. first appeared on SANA.

The post Sjećanje Selmana Ličine (1928-2004) iz sela Korita kod Bijelog Polja vezano za četnički pokolj 06. januara 1943. appeared first on SANA.

Povezani članci

NEW LIFE TURIKEY

spot_img

PANORAMA FITNES & SPA

spot_img

TAKO

spot_img

TAMTAM DJEČIJA KONFEKCIJA

spot_img